Pomaknuta oda ranjivosti i ljudskosti

Za revitalizaciju Scene 55 koja je posljednje tri godine zjapila prazna, splitski HNK je s Bolnom djecom u cvijeću dobio komornu predstavu koja je jednako zabavna koliko i teška i koja svakako unosi osvježenje u repertoar. Prije svega, treba pohvaliti izbor suvremenog dramskog teksta, no Djeca su i predstava koju bi sva srednjoškolska djeca trebala pogledati i pritom se itekako zabaviti, ali za takav odjek i dopiranje do mlađe populacije čini se da bi reprize trebale biti češće, a životni vijek predstave trajati dulje od jedne sezone.

Pismo Antonele Tošić, koja je za Djecu prošle godine nagrađena na natječaju Marin Držić, nepretenciozno je i vješto, Radovčićeva režija suptilna i uspješna, a suptilnima i itekako uspješnima otkrivaju se i scenografija (Filip Triplat), glazba (Asja i Goran Cetinić Koća), kostim (Anita Goreta) i scenski pokret (Alen Čelić). Ipak, ono što Djecu nosi na leđima upravo su djeca sama – Ona (Rea Bušić) i On (Pere Eranović).

Rei Bušić ovo je prva uloga na daskama splitskog HNK, ali je filmska publika imala priliku gledati kako se njezin talent razvijao u kratkometražnim filmovima. Od studentskih produkcija do onih ozbiljnijih, već je dokazala da je film medij u kojem vješto pliva, dok je ulogom u Djeci zaigrano i naoko s lakoćom osvojila scenu. Rea Bušić prvim ulaskom i probadajućim pogledom u potpunosti zaokupi pažnju publike, da bi je već idući tren nasmijala konstatacijom kako je posljednji put bila loša feministkinja „jučer, kad je počupala brk“. Magnetična, istovremeno pritajeno snažna i otvoreno ranjiva, Rea Bušić ne oscilira u izvedbi; sposobna je itekako dirnuti, ali će i neočekivano nasmijati hladnom replikom ili zaigranim i „pomaknutim“ scenskim pokretom.

Ono što Bolnu djecu u cijeću nosi na leđima upravo su djeca sama, Ona (Rea Bušić) i On (Pere Eranović)  / Snimio Milan Šabić

Pere Eranović, iako lokalnoj publici poznato lice, uspijeva iz druge perspektive biti jednako osvježavajući – komorna mu drama dopušta širi raspon emocija i daje dovoljno vremena da ne pribjegne karikaturi. Eranovićeva je izvedba prigušenija, na trenutke nespretna u scenskom pokretu i skučena u užem registru emocija od one koju demonstrira Rea Bušić. Ipak, prigušenost Eranovićeve izvedbe u slučaju Djece otkriva se kao moguća nadogradnja lika Njega, kojem se, izgleda, u pismu ipak pristupilo površnije nego liku Nje. Iznenađujuće ranjiv na trenutke, dječački naivan i iskren, lik Njega kao da je u stalnoj suprotnosti s onim što Ona uporno ističe i na što se vraća – nasilje, navijačka skupina, homofobija. I Bušić i Eranović možda su izvedbeno najslabiji u trenucima najvišeg intenziteta – vikanje im ne stoji, i puno snažniji dojam ostavljaju kada mirnim tonom, ponekad na granici monotonog, izgovaraju rečenice koje su nam itekako poznate u evociranju emocije iz koje se oblikuju.

Djeca nisu priča o Njima, već o Njoj i to je očito iz samoga pogleda na scenu; Njezin je kutak obogaćen književnošću (doduše, bilo bi zgodno osvježenje u ovaj izbor uključiti neko od manje očekivanih literarnih imena), glazbom (Ona nosi bežične slušalice) i poslom (u krilu joj počiva prijenosno računalo). Iako se smisao praznine Njegovog kutka pozornice otkriva u posljednjoj trećini drame, ostaje okus praznine u promišljanju o Njemu koju Eranović uspješno i sramežljivo ispunjava likom koji o vlastitoj ranjivosti možda ne umije pričati vješto kao Ona, ali je škrtim riječima i bijegom u šalu ipak uspijeva izbaciti iz sebe.

Ipak, šteta što se ovako vješto pismo ograničilo na postavku koja miriše na zadatak na tečaju kreativnog pisanja – zamisli dvije osobe dijametralno suprotnih životnih stavova i stilova i dovedi ih u dijalog. Dramaturški potencijal karakterno i ideološki dijametralnih suprotnosti kod likova brzo se potroši – smjestiti feministkinju i torcidaša u istu priču zvuči kao početak vica i otvara prostor humoru, ali na kraju taj svijet ipak ostaje dalek. Iako je dosljedna u svjesnom odabiru koketiranja s klišejima, ostaje za vidjeti kako će se Antonela Tošić snaći u nijansama koje postoje između ekstrema i u kojima se ostvaruje začuđujući dramaturški potencijal.

Režija je u Djeci sasvim u službi teksta i pravo je osvježenje svjedočiti ovakvoj suradnji; ranjivost, suzdržavanje, pritajena ljutnja (na sebe, drugoga, svijet) – svakoj se emociji pristupa blago i s uvažavanjem. Činjenica da se Ona i On sve do svršetka predstave ne pogledaju u oči zaista je zahtjevan zadatak. U tom smislu, očekivanja nisu nimalo iznevjerena – trenutak u kojem se Ona i On napokon pogledaju u oči vrhunac je ove ode ranjivosti i ljudskosti. Utješno je stoga što predstava u ovom elementu nije upala u zamku početne pretpostavke i gradila snagu na spajanju nespojivog – jednim običnim pogledom i (o)smijehom eliminirane su sve etikete, predrasude i stereotipi, ali i očekivani, klišeizirani „happy end“. Jedan običan pogled transformirao je i Nju i Njega u svakoga od nas.